Tabački mesdžid

Prije skoro 440 godina jedan od stanovnika Sarajeva Hadži-Osman sagradio je mesdžid koji je sada poznat kao Tabački mesdžid. Na zgradi je tarih: “Hadži-Osman je za Božiju ljubav podigao ovu građevinu, dom studenata. Neka mu Bog olakša put u Džennet.”

Još prije nekoliko stoljeća Evlija Čelebija bilježi: “U Sarajevu ima stotinu mesdžida. Hadži-Osmanov mesdžid koji se nalazi više Careve ćuprije, krcat je mnoštvom posjetilaca više nego ijedan drugi…” Evlija Čelebija bilježi da je mesdžid i tada bio jako posjećen. Kada bi ga on sada posjetio na nekom od predavanja koja se u njemu drže vjerovatno bi zabilježio isto.

Da li je razlog velike posjećenosti u Allahovoj milosti koju je spustio na djelo plemenitog vakifa ili nečemu drugom, On najbolje zna. Ono što je bilo sigurno u vrijeme Čelebije, a sigurno je i sada, jeste da je mesdžid u današnjoj ulici Halači imao i ima nešto posebno u odnosu na druge mesdžide. Mesdžid je nekad kasnije dobio ime Tabački mesdžid po tabacima – zanatlijama kozarima s desne obale Miljacke koji su bili njegovi najčešći posjetitelji.

U maju 1998. godine, grupa mladića – studenata i učenika uz podršku nekoliko ljudi iz Islamske zajednice počela je sa organizovanjem omladinskih tribina i predavanja u Tabačkom mesdžidu. Ovo je već treća generacija omladinskih druženja od Drugog svjetskog rata na ovamo. S početka su predavanja drzali sami ti mladići. Predavanja su bila skromnije posjećena, ali su vremenom dobivši na kvalitetu i kontinuitetu privlačila sve veći broj posjetilaca.

Momentalno, Tabački mesdžid koordinira grupa studenata koji djeluju pod Omladinskim centrom Hrasnom, koji funkcionira kao ogranak Medžlisa IZ Sarajevo. Svake druge subote predavanja drže imami, profesori i drugi istaknuti članovi našeg društva. Također, redovna aktivnost u Tabačkom mesdžidu jeste i halka hadisa, koje većinom četvrtkom vodi hfz. Kenan Musić. O aktivnostima ovog džemata redovna obavještenja će biti postavljena na web-stranicu.

Tabački mesdžid je uskoro postao atrakcija. U tom malom starinskom zdanju smještenom na dnu Baščaršije, izmedu Daira i obale Miljacke, gdje je nekada, u osmanskom vaktu, tu postojala katedra za hadis i tefsir, svake srijede pred akšam pa sve do iza jacije vrvjelo je od omladine. Mi «rukovodioci» smo danima radili, nadgledali sve i najmanju sitnicu, prevodili s Mehmedalijom, pripremali ili pronalazili predavanja, pripremali se za diskusije… Bili smo zapostavili studij; Tabački je postao naša opsesija! Jedna nena, presretna što vidi studente koji klanjaju, sama je dolazila sahatima prije predavanja, ložila vatru, namirisavala mesdžid, pripremala ručnike za abdest, učila dove za nas… Predavanja je otvarao Hasan, najavljivao predavače, davao i oduzimao riječ, kontrolisao tok diskusije… Bio je uvijek dug; imao sam dojam da će otjerati publiku, ali niko se nije bunio, studenti su osjećali da govori iskreno, da vjeruje u ono što govori, da on može sve podnijeti, da ne zna za lagodnost… A diskusije su bile pune studentske pameti, samoisticanja i zanosa… — TABAČKI MESDŽID – NAJLJEPŠI DIO NAŠE MLADOSTI (DZEMALUDIN LATIĆ | NOVI HORIZONTI BR/STR. 56)